Zašto ne radim sa svima – i što zapravo znači biti spreman za rad na sebi

U posljednje vrijeme primam mnogo upita koji počinju rečenicama poput: “Možete li mi pomoći?”, “Radite li s osobama koje imaju ovo stanje?”, “Možete li izliječiti…?”

I svaki put kad pročitam takvo pitanje, odmah znam da ta osoba nije spremna za rad koji radim. Ne zato što biram ljude prema temi, nego zato što iz takvih pitanja već vidim da netko nije stvarno ušao u kontakt s onim što traži.

Moja web stranica sadrži desetke tekstova u kojima sam detaljno objasnio što radim, na koji način pristupam čovjeku, koja su ograničenja i što se kroz taj proces može očekivati. Na YouTubeu već godinama dijelim više od šesto videa u kojima govorim o podsvijesti, energiji, tijelu i promjeni. Sve što bi nekoga moglo zanimati već postoji. I sve je javno, dostupno, otvoreno.

Zato, kada mi netko nakon svega toga napiše “možete li mi pomoći?”, u toj rečenici ne čujem potrebu, nego odsutnost prisutnosti. Čujem da osoba nije odvojila ni pet minuta da pročita, posluša, osjeti. Čujem da traži instant potvrdu da će netko drugi riješiti ono što zapravo mora razumjeti. I tu počinje granica.

Rad na sebi ne počinje u trenutku kad stupite u kontakt sa mnom. Počinje mnogo ranije — onog trenutka kad preuzmete odgovornost za vlastiti proces. Kad prestanete tražiti nekoga tko “zna bolje”, i počnete tražiti istinu u sebi. Sve dok očekujete da ću ja “popraviti” vaše stanje, “izliječiti” simptom ili “riješiti” životnu situaciju umjesto vas, nismo na istoj razini spremnosti.

Ono što ja radim nije medicinska terapija, niti metoda koju možete naučiti u školi ili pročitati u priručniku. To je proces u kojem promatram čovjeka na razini koju sam godinama razvijao – razini na kojoj se vidi što se u njemu stvarno događa.

Kroz podsvjest i način na koji tijelo reagira, jasno se vidi gdje osoba gubi snagu, koje emocije potiskuje i kojim obrascima nesvjesno ponavlja iste situacije. To nisu apstraktne stvari, nego vrlo konkretne točke unutarnjeg konflikta koje oblikuju čovjekov karakter, zdravlje i život.

U tom procesu ne nudim rješenja ni utjehu.

Ukazujem na ono što jest — na ono što osoba u sebi možda već dugo osjeća, ali nije imala hrabrosti pogledati.

Moja uloga nije da “popravim” čovjeka, nego da mu pomognem vidjeti istinu o sebi.

Što će netko s tim uvidom učiniti, njegov je dio posla.

Jer trenutak kad čovjek vidi istinu o sebi — točno, bez uljepšavanja, bez izgovora — već je početak promjene.

I tu prestaje moja uloga, a počinje njihova odgovornost.

Zato odbijam suradnju s mnogima. Ne zato da bih stvorio dojam selektivnosti, nego zato što takav rad traži spremnost. Ako nemate strpljenja da proučite ono što vas zanima, kako ćete imati snage pogledati ono što u vama traži promjenu? Ako očekujete da vam netko kaže što da učinite, kako ćete čuti sebe kad dođe trenutak tišine? Ako ne možete biti prisutni ni u upitu, kako ćete biti prisutni u procesu?

Ljudi koji mi se javljaju iz stvarne potrebe nikada ne pitaju “možete li mi pomoći?”. Oni su već proveli vrijeme slušajući, čitajući, razmišljajući. Znaju tko sam, što radim i zašto to radim. Njihova poruka obično počinje nečim sasvim jednostavnim: “Osjećam da je vrijeme da počnem.” I tu je razlika između traženja pomoći i spremnosti za promjenu.

Ne odgovaram na upite koji traže instant rješenja jer to nije način na koji radim. Ne odgovaram na pitanja koja već imaju odgovor, jer su svi odgovori javno dostupni. Ne zato što mislim da sam iznad toga, nego zato što vjerujem da istinska promjena počinje u trenutku kad prestanemo tražiti prečace. Kad se umjesto toga zadržimo, poslušamo, osjetimo i odlučimo preuzeti svoj dio puta.

Tko stvarno želi razumjeti — već ima sve potrebno. Na stranici su objašnjenja, na videima su iskustva, u svakoj rečenici mog rada nalazi se poziv da sami uđete u kontakt sa sobom.

Ako nakon svega toga i dalje osjećate da je vrijeme, znat ćete.

Ali ako još uvijek tražite nekoga tko će “riješiti vas” umjesto da želite razumjeti sebe — još nije vrijeme. I to je u redu. Samo nije ovdje.

---

Ovo je samo jedan od razloga zašto ne radim sa svima.

Postoje i drugi. Niti jedan nije iz perspektive osude, nego granice koje čuvaju smisao i kvalitetu onoga što radim. O tim ću razlozima pisati nekom drugom prilikom — jer i oni govore o istoj stvari: o odgovornosti prema sebi, prema procesu i prema istini. Na kraju, svatko od nas bira svoj put. Ja sam odabrao ovaj — da ostanem vjeran onome što osjećam istinitim, bez kompromisa s onim što taj rad jest i što nije.