Zašto oboljevaju djeca

Puno puta na konzultacijama imam problema sa time da roditeljima objasnim mehanizme djelovanja i uzroke za probleme njihove djece. Najčešće nailazim na čuđenje pa čak i osuđivanje, pošto je uvriježeno mišljenje da sam ja netko tko bi trebao izliječiti njihovu djecu, a ne njima pričati o odgovornostima. Nedavno sam imao zanimljiv slučaj djeteta sa autizmom. Kada me je majka nazvala jecajući na telefon, po glasu sam „vidio“ gdje je problem. Nakon što mi je ispričala njezin problem, saslušao sam je i u jednom trenutku morao prekinuti. Gospođo, problem nije u vašem sinu nego u vama. „Kako mislite u meni?“ Vašem djetetu ćete pomoć tako da prvo sebe dovedete u red. Nekako joj to nije sjelo pa je nastavila ... „suprug i ja možemo doći do vas“, opet sam je prekinuo, suprug ovdje nije problem, problem je u vama. Malo se začudila, pa je nekako pristala da dođe. Kada je došla na konzultaciju, pojasnivši joj uzrok problema kod djeteta začuđeno me pogledala i rekla „a šta suprug nije ni malo kriv“? Zašto samo mene napadate, pa nije ni meni bilo lako u životu“. Kao prvo, nitko nije kriv. Prikladnija je riječ – odgovoran. Ukoliko nekoga proglasimo krivim - onda nema više nazad. Vi ste sami sebi krivi, a to je počelo od osuđivanja roditelja, pogotovo majke koja nije bila blaga prema vama. „Da,imala sam velike probleme, čak me je i tukla“. Tukla vas je jer je u vama ogromna uzvišenost i želja za kontrolom. Iznutra mrzite cijeli svijet, a podsvjesno to znači da mrzite sve što postoji, uključujući i onoga tko je to stvorio. Plus što imate problema sa muškarcima i tu pokušavate imati glavnu riječ, a sebe volite najmanje od svih. Kada sve to skupa zbrojimo možete razumjeti da takav pogled na svijet mora imati svoju posljedicu. Dok joj to pričam vidim mutan pogled u očima ispunjen agresijom. „Znači samo sam ja kriva,nitko drugi, ako sam ja kriva za svoje dijete zašto moja mama nije odgovorna za mene?“. Naravno da je odgovaram ,ali vaš pogled na svijet ovisi o zdravlju vašeg sina, a pomažići sebi pomažete ne samo njemu već i vašoj mami i cijeloj ženskoj liniji. Pokušajte shvatiti, dok god pokušavate tražiti krivca u drugima nikada nećete moći vidjeti istinu, vaše dijete već sada ima jake sposobnosti ali te sposobnosti neće moći razviti ukoliko ne promijeni svoj pogled na svijet, a sve je to povezano sa vama i vašim suprugom. U ovom slučaju vi ste ta koja mu može više pomoć. Shvatite da su bolesti samo blokade krivog unutarnjeg usmjerenja, tražeći brzo izlječenje ili rješenje samo produljujete problem. To je isto kao da ste digli kredit od milijun eura pa kad shvatite da ga nećete moći vraćati dignete još jedan da vratite ovaj. Puno puta ljudi traže takva rješenja ne shvaćajući opasnost koja stoji iza toga. „Dobro, šta da sad napravim u vezi toga? Kako da si pomognem“? Da bi riješili sadašnji problem moramo se vratiti na uzrok, a uzrok leži u vašoj prošlosti. U kolikoj mjeri budete u stanju prihvatiti prošlost, pritom opraštajući mami i svim onima koji su vas povrijedili bit će vam lakše. Pod tim prije svega mislim na obitelj i bližnje. „Kako da oprostim mami kad me je maltretirala cijeli život“. Tu vas koči samo vaš ego, a druga stvar je ta što je godinama u vama srastala želja za osvetom i mržnja što je dovelo do većeg nezadovoljstva i željom za smrću. „Da, mrzila sam je i još je mrzim, ali to je bilo u prošlosti. Čitala sam i ja neke knjige, znam ja dosta o tome. Ja sam njoj oprostila i ostavimo sad to, to što je bilo se ne može promijenitI“. Kao prvo, da ste joj oprostili sada bi vaše dijete bilo zdravo, kao drugo, prošlost nije samo tamo negdje, na višem energetskom nivou gdje ja tražim uzroke prošlost je uvijek tu, samo ovisi kako mi na nju reagiramo. Dok god prema svojoj majci ima mržnje - vaše dijete neće moći ozdraviti. Imao sam sličnih primjera i prije i svugdje gdje je majka počela mijenjati svoj stav i karakter, djeci je bilo bolje do granice kada su doktori mijenjali svoju dijagnozu. Prema tome, vaš tvrdi stav i želja da vladate šteti samo vama, a ni vašem dijetetu nećete moći pomoći. Nakon sat i nešto razgovora polako je popustila i odlučila dati meni par minuta da joj kažem još neke stvari. U to vrijeme se njen pogled malo „izbistrio“, a i umor za dokazivanjem je napravio svoje pa smo se u miru rastali. Dao sam joj još neke upute za budućnost i poželio sve najbolje. Takvi slučajevi izmore i mene i ljude. Koji put me to podsjeti na knjigu „Starac i more“, gdje se glavni lik bori do iznemoglosti ne bi li uhvatio sabljarku koja se danima grčevito bori da izbjegne sigurnoj smrti. Na kraju završe tako da ju volja jačega ipak svlada ali starac je izvukao tanji kraj pošto su ribu zavezanu na barku pojeli morski psi. Nema pobjednika, ima samo iskustva i nadjačavanja vlastitih slabosti. Djeca u jednu ruku i jesu ta sabljarka, čitav život ih pokušavamo imati na uzici, a onda krenu u svijet i morski psi koji ih tu čekaju bit će prema njima onakvi kakve smo mi pripremili. Život će se prema njima ophoditi onako kako se mi sada ophodimo prema svijetu u kojem živimo. To moramo uvijek imati na umu. Naša djeca su samo naše ogledalo. Naravno da oni imaju svoje zadatke u ovom životu, svoju sudbinu i tu ih ne smijemo gušiti. Tu treba znati prepoznati razliku između stvarne njihove sreće i samo želja. Ukoliko su temelji dobro postavljeni teže će ih uzdrmati svijet kada počne nevera života.