Iskreno iskustvo nakon savjetovanja - Probajte na život gledati srcem

U nastavku Vam donosim iskreno iskustvo jedne klijentice. Ostao sam zapanjen načinom na koji je opisala svoje iskustvo do najsitnijeg detalja i vjerujem kako njene riječi moraju imati mjesto na ovoj web stranici jer sam siguran da mogu utjecati na mnoge koji će ih pročitati.

Zagreb, 25. siječnja 2022.
 
Poštovani Damire,
Već se neko vrijeme „natjeravam“ da opišem svoje iskustvo promjena koje prolazim od kad sam pregledala (gotovo sve) vaše videe (većinu po nekoliko puta) kao i nakon konzultacija s Vama. Iako nisam sigurna u vlastitu objektivnost, sigurna sam, da sam Vam pisala samo prije mjesec dana, da bi moje iskustvo bilo u potpunosti drugačije, kao i moje razumijevanje tema o kojima govorite u svojim videima. Generalno gledajući, barem kako sam ja to razumjela, sve upute o promjeni pogleda na život, odnosno karaktera, rješavanju zdravstvenih i drugih problema, te kako nam sadržaj vaših videa u tome može pomoći, mogu se svesti pod jednu narodnu mudrost (u najpozitivnijem smislu) u kojoj se kaže:
„Pomozi sam sebi, pa će ti i Bog pomoći“. Nema žrtava, nema krivaca, nema kazne za nikoga izvan nas
samih, ali nema ni pomoći od nikog izvan nas samih. Postoji samo uzrok i posljedica.
Kako obrnuti paradigmu i tražiti uzrok u nama samima za sve što nam se (kao posljedica) događa, kada smo gotovo čitav život uzroke tražili izvan nas, a vjerovali da u sebi trpimo posljedice. Kako prestati optuživati sve izvan nas (naročito druge ljude) za sve „loše“ što nam se događa, te kako prestati preuzimati zasluge za sve „dobro“ što nam se događa? Konačno, kako u svemu što nam se događa, vidjeti samo Božju volju?
Kako živjeti u braku u kojem muž (više) nije kriv što je agresivan prema meni, te vidjeti da je njegova agresija „posljedica“, a da se uzrok nalazi u meni (do sada sam bila uvjerena u obratno - da ja trpim posljedice njegove agresije). Kako priznati (sama sebi) da je sve ono u čemu sam bila „bolja“ (školovanija, s većom plaćom, vrijednija, sposobnija u svim pa i u „muškim“ poslovima, jednostavno „savršena“) zapravo bila moja podsvjesna poruka koliko je on „loš“ (manje školovan od mene, s manjom plaćom, nevrijedan, nesposoban itd.) Moja oholost (podržana podsvjesnom agresijom) bila je tolika da od „stabla nisam vidjela šumu“…Željela sam da se on promjeni, da bude bolji. Što su moja nastojanja bila veća, on je bio sve agresivniji, škrtiji, radio je sve suprotno. Dugo sam se „kao“ trudila da mu oprostim za sve loše što je učinio meni „koja to ničim nisam zaslužila“, koja sam tako dobra, vrijedna, uspješna u svemu i koja bi upravo zbog „svoje dobrote“ trebala oprostiti i njemu iako on to „nije zaslužio“.
Sad shvaćam da sam, iako izvana savršenog ponašanja, ljubazna, nikad nikom, pa ni njemu, ni ružnu riječ nisam uputila, iznutra bila duboko uvrijeđena (uvredljivost), osim želje da se on promijeni, mislila sam da bi mi bilo bolje bez njega i da bi svako drugi bio bolji prema meni. Tako sam u svakoj prilici, kad bi s njegove strane stigla uvreda, u prvom muškarcu na kojeg bi naišla, pa čak i u televizijskim glumcima, vidjela „savršenog“ muškarca za mene s kojim bi sigurno bila sretnija. Iako (u stvarnosti) niti jedan muškarac to nije ni primjećivao ni znao, jer se to odvijalo samo u mojim mislima, nakon svih ovih spoznaja,(u jednom videu ste rekli: „što da vam kažem da je ovo sve izvana iluzija, a ono iznutra vaš stvarni život“) sad se pitam kako oprostiti sebi?…
Kako ostati na poslu kada moj novi šef nije (više) kriv za probleme koje imam na poslu. Kada i nakon višegodišnjeg mobinga, podmetanja, nebuloznih zahtjeva i dalje „istjerujem pravdu“ (ali ne na sudu, nego u bezbrojnim dijalozima u glavi) i borim se s vjetrenjačama. Kako odustati od posla, kad sam (prema mom mišljenju) „uvijek bila najbolja u svemu što sam radila“ zar ne bi svi u mom poslovnom okruženju, to trebali prepoznati, cijeniti i valorizirati (materijalnim i moralnim priznanjem) Umjesto toga, od šefa dobivam omalovažavanje, prijave za kršenje radnih obveza, prijetnje, a kolege „koje ja smatram“ nesposobnijim, neiskusnijim i neškolovanijim od mene, bez imalo truda dobijaju veće pozicije, a ja koja sam „najpametnija i najviše znam“ radi svega toga, dobivam samo bolesti zbog čega, eto, ni na posao ne mogu ići.
Formula je ponovo ista: za sve dobro što sam postigla u poslu „zaslužna sam samo ja“ a za sve loše što mi se događa krivi su „naravno“ svi drugi (šef, ljubomorne kolege, politika) sve se odvija van svake logike. Iscrpljujem se dokazivati kako su svi oni „u krivu“ a ja sam „u pravu“ iako, duboko u sebi osjećam i znam da ni sama ne želim ostati na tom poslu, ali strah od egzistencije čvrsto me drži vezanu uz isti posao iako to više nije posao na kojem, u bilo kojem pogledu, mogu rasti ili doprinijeti zajednici, pa ni sebi samoj.
U jednom videu ste rekli, da se svi oni koji imaju problema s glavom (a to je između ostalih i moj slučaj) trebaju zapitati koji to autoritet ne mogu prihvatiti. Shvatila sam…. Pod cijenu vlastitog zdravlja, ne pristajem da „ gluplji i neobrazovaniji od mene“ određuju bilo što u vezi mog posla… Uvidjela sam da u poslu (ali i u drugim sferama života) nisam toliko vezana za novac, koliko za želju da budem „najbolja u svemu“ i da za to očekujem priznanja od drugih, a za uzvrat dobivam njihovo neprihvaćanje, necijenjenje, agresiju i zamislite (kao da to nije bilo dovoljno) još se i razbolim… ma to je „prava pravcata nepravda“ kako bi rekao Calimero iz poznatog crtića, uz koji sam odrastala, preuzimajući obrazac da su oni koji su „u pravu“ uvijek povrijeđeni, te im je sudbina trpjeti nasilje.
Kako dalje živjeti svoj život, sa spoznajom da „sve je isto, ništa isto nije“. Kako se pomiriti s činjenicom da sam radeći u životu (prema ljudskoj logici) sve najbolje, zapravo radila sve pogrešno. Odnosno, osjećam se kao da sam u školi napisala najbolji sastavak, koji prema mom mišljenju zavrijeđuje najvišu ocjenu, ali kad sam predala rad, saznajem da je dobar i da se vidi jako veliki uložen trud, međutim, ono gdje sam pogriješila je tema (motiv), tako da je moj rad i trud (u najbolju ruku) ostao neocijenjen i pozvana sam na ispravak ili pak ocjenjen negativnom ocjenom. Najprije se pojavljuje neprihvaćanje (nije moguće), zatim uvjeravanje kako se radi upravo o toj temi, zatim optuživanje i traženje krivca u profesoru koji eto nije jasno obrazložio temu. Tek nakon prihvaćanja vlastite pogreške, pogledam koliko mi je još ostalo vremena, kako bi krenula pisati novi rad, pazeći da se strogo držim zadane teme pa dokle stignem.
Shvatila sam da sam do sada u životu radila sve najbolje, bila u svemu najuspješnija, svima bila dobra, ali na žalost, sve je bilo iz pogrešnog motiva. Tema (život) je bila pogrešno shvaćena, pa je u skladu s tim i zadani cilj (živjeti sretno i zdravo) bio promašen.
Jedno jutro, prije mjesec dana, dok sam obavljala svoj jutarnji ritual, uz kavicu, razmišljala sam kako sam ja eto „sve shvatila“ o čemu nam govorite u svojim videima i kako sam se započela mijenjati na kontroliran i planiran način, prihvaćajući „dijelom“ i vlastitu odgovornost za trenutne emocije i sutuacije u mom životu. Bilo mi je važno i vaše mišljenje o mojoj situaciji te sam planirala zakazati i konzultacije. U tom trenutku mi se javila snažna i neobična vrtoglavica. Ništa me nije boljelo ali ispred očiju su se pomicale slike stvari, krećući se okomito, kao kad na ekranu preskače slika. Jako sam se uplašila. Pomislila sam sigurno je moždani, legla sam na trosjed, srce mi je snažno udaralo a u glavi (u potiljku s lijeve strane) se pojavio pritisak. Kada sam otvorila oči primjetila sam da se s vidom događa nešto čudno. Pokušala sam se smiriti govoreći sebi da sad kad sam toliko „napredovala“ na duhovnom putu ne mogu dozvoliti da me uhvati panika te da će se sve smiriti i da mogu ponovo nastaviti sa svojim uobičajenim aktivnostima. Međutim, kroz cijeli dan nastavio se pritisak u glavi, iz vidnog polja gubile su se neke slike tako da sam teško čitala slova vraćajući se po nekoliko puta. Počeli su i bolovi i ukočenja u vratu koji su se širili prema sredini leđa. Još sam imala energije i taj dan i nekoliko narednih, te sam nastavila s uobičajenim aktivnostima. Polako mi se javljala i slabost u ekstremitetima te jak umor i pospanost tijekom cijelog dana. Nazvala sam svoju liječnicu i tražila uputnicu za laboratorij kako bi vidjela što se događa. U međuvremenu sam dogovorila konzultacije s Vama.
Tijekom konzultacije bili ste veoma suzdržani (sada, s vremenskim odmakom, mislim da je to zato što ste, kad ste vidjeli stanje moje duše, pokušavali biti blagi). Kao i u svim prilikama do sada, ja sam bila ta koja je vodila glavnu riječ. Sada znam da je zapravo to moj glavni problem…jer i kada (ponizno) od nekog očekujem pomoć, moram (oholo) pokazati da sam ja ta koja je dobra i da svakako „zaslužujem pomoć“ a s time i pripadajuću „pohvalu“. Uputili ste me na čitanje Biblije (naravno da sam se pohvalila da je već čitam) a naročito ste naglasili (i više puta ponovili) „probajte na život gledati srcem“. Budući da nisam konkretizirala moje zdravstvene probleme, o tome nismo pričali, iako sam „očekivala“ da ćete Vi naslutiti o čemu se radi te mi dati neke konkretne „upute“ kako bi povratila fizičko zdravlje i ponovo imala energije za nastaviti dalje (naravno istim putem, jer sam bila uvjerena da je to pravi put za mene). Shvatila sam da sam u tolikom strahu od promjene bilo čega u životu (jer zašto bi mijenjala nešto što smatram ispravnim i dobrim) te da je strah od neizvjesnosti i nepoznatog, meni značio gubitak kontrole nad svime za što sam mislila da imam kontrolu, a to su uglavnom bile sve sfere mog života, ali i života mojih bližnjih. Radije sam nastavljala po starom smatrajući bolest nečim što me trenutno „ometa“ na mom „ispravnom“ putu.
Do sada nikada nisam pomislila da mi bolest „pomaže“ da promijenim smjer i usmjeri me na najbolji put za mene. Kada sam malo proanalizirala svoj dosadašnji život, uvidjela sam da se prije svake veće promjene u mom životu (upisi u škole, fakultete, izbori partnera, posla..) uvijek pojavila neka bolest ili nezgoda, za koju sam (tada) mislila da me „ometa“ na putu prema cilju koji sam zacrtala. Sad shvaćam da mi je bolest (u najmanju ruku) dala dovoljno vremena kako bi vidjela da postoje i druge opcije i da krenem upravo putem koji je bio najbolji za mene. Iako sam, iz tadašnje perspektive, na to gledala kao na prepreku ili teškoću (a često i kao kaznu koju „nezasluženo“ moram trpjeti).
Nakon konzultacija, odmah sam otvorila Bibliju i krenula čitati, otvorila sam stranicu na kojoj je u 17. poglavlju Sirahove knjige mudrosti (gdje se govori o tome kako je Bog stvorio čovjeka i što je sve dao ljudima) pisalo i kako je (Bog) (8) „ Oči svoje stavio u srca njihova, da im pokaže veličanstvo djela svojih“. Odmah sam se sjetila Vaših riječi i glavne upute: „probajte na život gledati srcem“…. Pa Bog je oči svoje stavio i u moje srce… te gledajući na svijet srcem, zapravo ga gledamo „Božjim očima“. Sve je dobilo sasvim drugi, jasniji i pravi smisao….
Narednih nekoliko dana, svi simptomi (bolovi u vratu i glavi, vrtoglavice, slabost, umor, pospanost, smetnje vida…) čak su se i pogoršali, ali nekako se nisam mogla (ali ni htjela) opirati. Umjesto „što mi se to događa“ počela sam se pitati „zašto mi se to događa“. Bila sam u takvom stanju da sam, po prvi puta u životu, kad me muž (po ko zna koji put) počeo optuživati i vrijeđati jednostavno rekla: „uredu, ako ti misliš da je to sve tako, prihvaćam, učini što si naumio…možeš me nagovarati, prijetiti, kazniti, ubiti ili što god, meni svejedno, a ti kako hoćeš“. U trenutku je prestao i jednostavno se maknuo. Nisam se osjećala bolje, ali ni gore… kako sam i rekla, bilo mi je svejedno…a zašto? Zato što sam po prvi put bila spremna preuzeti rizik i nisam se bojala što će biti. Htjela sam si „jednostavno skratiti muke“ jer se i onako ne osjećam dobro. Shvatila sam da me upravo ovo stanje (bolest) učinilo hrabrom da se postavim onako kako se nikada do sada ne bih, iz „straha da mi se nešto ne dogodi“ iz pokušaja da se zaštitim, opravdam, nešto izbjegnem, a time sam se samo i dalje zadržavala u toj situaciji nemoći i straha. Shvatila sam da su i svi moji dosadašnji pokušaji „da se promijenim“ bili neiskreni i da zato nisu uspjeli. Nisam htjela riskirati ništa, živeći u iluziji da sam ja ta koja „kontrolira situaciju“, a zapravo nisam kontrolirala ništa. Strah je kontrolirao mene.
Onog trenutka kad sam bila spremna preuzeti rizik i sve posljedice, tek onda sam mogla učiniti zaokret i krenuti u drugom smjeru u bilo kojoj sferi života. Ali za najvažniju promjenu u životu, promjenu nas

samih i našeg karaktera, nije dovoljan mali zaokret (sportskim rječnikom salto). Potreban je puno veći. Potrebno je učiniti „sudbinski zaokret“ (tzv. salto mortale). Shvatila sam da se život mijenja tek kad smo spremni i umrijeti (što ne znači da moramo), a ako to sami ne uvidimo, ako nas život (bolesti, nesreće, događaji) ne natjeraju na to, onda ćemo shvatiti da je i smrt, samo zaokret i da ćemo svi kad- tad učiniti taj „salto mortale“.
S vremenom, iako još prisutni, simptomi su postali podnošljiviji, razmišljala sam kako je s razlogom došlo do zamućenja vida, kako bi mi bilo lakše da na život i događaje gledam srcem. Taj način gledanja mi pomaže da na situacije ne gledam uvijek kao na nešto loše, što pod svaku cijenu moram spriječiti, odbaciti, nego da razmišljam kako ih mogu prihvatiti. Kroz neko vrijeme moj mlađi sin (u veoma dobroj fizičkoj kondiciji – sportaš) počeo je dobivati ekceme po koži i pogoršalo mu se zdravstveno stanje vezano uz alergijski rinitis. Moj stariji sin, već par dana ima povišenu temperaturu i grlobolju (koju nije imao još od ranog djetinjstva, prije 20ak godina). Situaciju, zbog koje bi, samo prije nekoliko mjeseci, bila izbezumljena, tražila medicinsku pomoć i nastojala što prije „riješiti“ problem kako bi sve imala pod „kontrolom“, sada prihvaćam puno mirnije. U jednom od vaših videa rekli ste da se promjene najprije očituju u pogoršanju zdravstvenog stanja, osim kod nas samih, često i kod djece i da to treba znati pravilno prihvatiti, kako ne bi došlo do još većeg problema. Iako nisam točno znala što činiti, a što ne, intuicija mi je govorila samo da ostanem mirna.
Poruke u Vašim videima su mi puno pomogle da na život i svijet gledam drugačije, da u svemu vidim viši smisao, da se odmaknem od ljudske logike, da se nastojim što više približiti Božjoj logici i da se naučim ne suprotstavljati Božjoj volji. Nadalje, shvatila sam da ona formula (koju sam do sada smatrala klišeom) „Ljubav se dijeljenjem množi“ uistinu donosi najbolji rezultat i može se primijeniti u svakoj životnoj situaciji.
Kada sam, od Vas, prvi put čula da: „od Boga dolazi sve i dobro i loše i da je to sve izraz njegove velike ljubavi“, a potom i u Bibliji naišla na tekst koji govori upravo o tome (14) „Dobro i zlo, život i smrt, siromaštvo i bogatstvo – sve dolazi od Gospoda“, shvatila sam da je sve što nam se u životu događa, poslano od Boga kao dar, a ja sam, prema svojoj ljudskoj logici, često puta odbijala taj dar jer mi je bio isporučen u ambalaži koja mi se nije sviđala. Na „pretincu“ svog života napisala sam „primam samo dobro“ rezervirajući tako za sebe samo dobre događaje, očekujući od Boga da mi ih isporučiti u ambalaži koja se meni sviđa. Nakon svih ovih spoznaja, otkazala sam rezervaciju „primam samo dobro“ i na pretincu mog života napisala „primam sve“….
Konačno, ali i najvažnije, na kraju, želim najveću ZAHVALU uputiti Bogu, najveću POHVALU Vama Damire (za vaš rad), a najveću NAGRADU ću zadržati za sebe.
Namjerno sam napisala „zadržati“ i to zato, što sam nakon ovog iskustva, spoznala da je ta nagrada uvijek i bila kod mene, a to je moj život, upravo ovakav kakav jest, samo što ja to tek sada počinjem shvaćati.
 
Srdačan pozdrav šaljem i svako dobro želim!!!!!